RADIMLJA 2019.

Draga braćo i sestre!

Nakon što je dijecezanski upravitelj biskupije Gurk Klagenfurt odlučio da ove godine ne dopusti hrvatskim biskupima da slave sv. Misu zadušnicu na bleiburškom polju, mnogi su se prisjetili propovijedi našega mjesnoga biskupa msgr. Ratka Perića koju je prije 10 godina, točnije 16. svibnja 2009. godine, izrekao na tom istom mjestu ne maloga hrvatskoga stradanja te ju označili proročkom. Govoreći tada o „sudbini hrvatkoga naroda“ biskup se prisjetio velike obljetnice 13. stoljeća kršćanstva među Hrvatima (641.-1941.) koja je trebala obuhvatiti ne samo ulazak hrvatskoga naroda u zvjezdani krug kulturnih naroda Europe, i njegov milenijski razvoj, nego i svih onih 13 stajališta kroz 13 stoljeća povijesnoga Križnog puta, glavne životne dionice svakoga vjernika i puka:

- to jest od ulaska, po krštenju, u Kristovu otajstvenu sudbinu, putem suđenja pred sinedrijima i tribunalima ovoga svijeta - preko višestoljetne nacionalne razjedinjenosti pod raznim državnim vrhovništvima - da se tim narodom što jače zagospodari kako mu ne bi pala na pamet vlastita državna samostalnost; i kao da je nad njim stalno visjela ako ne osuda na zaborav, a ono barem područno svođenje na ostatke ostataka!

- Pa onda križnim padovima na Petrovu Gvozdu (1097.), na Krbavskom polju (1493.), masovnim iseljenjem iz Bosne (1699.), ali i stalnim nacionalnim osvješćenjem i neizgubivom voljom za odlučnim hodom prema zemlji obećanja.

- Napokon krvavim stajalištima bičevanja, zatvaranja, zamjene za zločince, krunjenja trnovinom, sve do čina samoga raspinjanja. A te su križne postaje u muci i smrti uvijek nosile i zalog nade, poput onoga izvornoga Kristova križnog puta, nade da “i naš uskrs jednom mora svanuti!”

Vrhunac Kalvarije, nastavio je tada biskup Ratko, hrvatski je narod doživio u četiri godine Drugog svjetskog rata i nakon njega, dakle u vremenu koje su obilježila „tri izručenja“: 1. fašističkoj ideologiji 1941., 2. saveznicima predvođenima Englezima 1945., i 3. kada su ti isti Englezi, ne poštujući Ženevsku konvenciju iz 1929., s bleiburških i drugih austrijskih poljana i područja, 15. svibnja iste 1945. na desetke tisuća razoružanih hrvatskih vojnika i civila, izručili pod partizansku zvijezdu ubijanja i robijanja.

Zaustavimo se sada s citiranjem dijelova iz propovijedi biskupa Ratka od prije 10 godina i dođimo do ovoga mjesta našega današnjega komemorativnoga okupljanja i misnoga slavlja za sve žrtve Bleiburga i križnih putova hrvatskoga naroda i probajmo odgovoriti na pitanje zašto smo mi i danas ovdje?

Ovdje smo iz najmanje dva razloga: Jedan (koji nećemo čitati prvi), barem kada se radi o izboru mjesta, povijesno je dokaziv - iako i ovdje ostajemo ukraćeni i za broj pobijenih kamo li ne onda za imena. A to je neupitna istina da je jedan od krakova jedinstvenoga Križnoga puta hrvatskoga naroda završio upravo ovdje u Stocu za što imamo toliko živih siječanja i vidljivih dokaza, kako na ovim prekrasnim poljanama tako i na brdima, na obalama rijeka i potoka, ali u još uvijek neistraženim škrapama i jamama, tim nijemim svjedocima strašnoga zločina, koji još uvijek čuvaju suhe kosti doma hrvatskoga.

No, ovdje smo nadasve zbog unutarnjega duhovnoga zova - da svoje molitve sjedinimo s ožalošćenom i istine i pravde željnim hrvatskim narodom i svima kojima je stalo do istine i pravde Boga jedinoga; da se Bog smiluje dušama poginulih i pobijenih sunarodnjaka i svih nevino pobijenih bilo kojega roda, vjere i naroda i od bilo čije ruke pa i, na žalost, hrvatske. A u taj duhovni i molitveni zaziv za pokojne ulijeva se i vapaj za otkrivanjem istine, jer samo će nas ona osloboditi i dati ono što svaka istnoljubljiva i mira gladna i žedna duša želi. A to je: da se napokon i Drugi svjetski rat završi.

Bleiburg koji simbolizira sva hrvatska stradanja od strane komunista koji su prigrabili vlast nakon završetka rata, zaslužuju ne samo jednu godišnju komemoraciju i misnu žrtvu, nego trajnu uspomenu, sjećanje i nadasve molitvu, kako za pobijene i pokojne tako i da se ovakvo zlo nikada više ne dogodi.

Stoga nam je istinski žao - i kao ljude duboko nas vrijeđa - kada se ova težnja i nakana hrvatskoga čovjeka i vjernika ne razumije te se svjesno i hotimično zloupotrebljava i krivo, možemo reći i klevetnički tumači. Zato se, jednako ovdje i danas kao i svugdje i uvijek, moramo jasno distancirati i nedvosmisleno osuditi svako poigravanje sa žrtvom Bleiburga i Križnoga puta. I jednako radilo se o pojedincima koji nesvjesno ili unovačeno odorama i znakovljem daju materijala onima koji sustavno zatiru hrvatsku žrtvu;

ili da se radi o onim koji se, vođeni političkom oportunošću, u određenim vremenima i okolnostima stavljaju na stranu ili distanciraju od bleiburške žrtve;

ili, kao što se na žalost ove godine dogodilo, da se radi o dijecezanskom upravitelju biskupije Gurk Klagenfurt koji kroz sve ove godine, očito, nije shvatio poruku Bleiburga; da je Bleiburg negacija slobode, gaženje istine, zatiranje pravde, zločin bez osude, protu božanski i protu ljudski zločinački – đavolski čin koji ubija čovjeka i narod samo zato što su čovjek i narod koji ima/ju pravo na vlastiti narodni, duhovni, kulturni i svaki drugi od Boga dan ljudski i vjernički izričaj koji se očituje u pravu na samostalnost u suverenoj i neovisnoj državi – Domovini na putu prema vječnoj Domovini.

Zato i na ovomu mjestu valja jasno i javno reći: Svatko tko niječe žrtvu Bleiburga i Križnoga puta, tko god jedan narod tjera da zaboravi krv i suze patničke prošlosti i odrekne se ovakvoga dijela prežalosne povijesti, onemogućava mu da na mjestu stradanja iskaže ljudsku sućut i još više da mu se molitve s „oltara Domovine“ uzdignu kao kâd pred lice Gospodnje, i da mu molitveno podizanje ruku bude k'o prinos večernji!“ (usp. Ps 141,2), sustit će ga sudbina Bleiburga tj. bezbožnoga zločina. I ne mora to biti u masovnom pogubljenju tijela kao što je bilo 1945. na Bleiburgu i Križnom putu, tom najvećem zločinu u tzv. mirnodopskom vremenu. Zar nije veće zlo duhovna pustoš od ne znamo koliko brojnoga tjelesnoga ubijanja? I nije li ubijanje tijela, produkt silama zla osvojenoga duha? Ne reče li sam Isus: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ (Mt 10,24-25)

No, draga braćo i sestre, da se ovaj skup i sv. Misa ne bi pretvorili u žalopojke u kojima dominira vlastiti pogled, kako na našu prošlost tako i sadašnjost bez svjetla budućnosti, želim da nas sve obasja Mlado sunce s visine, to svjetlo Odozgor koje je bilo i ostalo dominanta u svim teškim vremenima hrvatskoga Križnoga puta, a o čemu je govorio naš biskup Ratko prije deset godina u Bleiburgu. Dakle, od stoljeća sedmoga do dana današnjega, a to je svima koji su od istine tako vidljivo i materijalno opipljivo, Križne postaje u muci i smrti uvijek je nosio i iznosio zalog nade. Poput onoga izvornoga Kristova križnog puta, naša nada je bila i ostala u istini da “i naš uskrs jednom mora svanuti!”

I zora Uskrsa, nije samo povremeni bljesak i naznaka vedroga dana, ona je trajno stanje i ponuda novoga života, punine Života u kojoj je Bog sve u svima i u svemu. Zato dok u ovoj sv. Misi zahvaljujemo Bogu što nada naših poginulih nije bila uzaludna, da je zajedno s vjerom koja ih je i u teškim trenucima ovozemaljske smrti nosila, naše drage pobijene i poginule uvela u prostor vječne Ljubavi, mi u isto vrijeme molimo i za sve nas žive, jednako ovdje sabrane ili u ovom danu na drugim stratištima u molitvi ujedinjene ili diljem svijeta raspršene:

da u ovoj našoj suznoj dolini gdje se sve više osjeća zadah smrti proklija život;
da ondje gdje je mržnja procvjeta ljubav,
da tamu sumnje razbije svjetlo vjere,
da nas iz tjeskobe očaja izvede snaga nade,
da se žalost pretvori u radost, a tama u svjetlost, kako je to molio i pjevao sv. Franjo.

Da u nama i po nama vlada mir u srcima i svijetu, i da naši dragi pokojni, svi pobijeni i poginuli, uživaju vječni mir na nebesima u Gospodinu u kojega su vjerovali,čijem su se susretu nadali i od koje su i za koju Ljubav živjeli.

Pa kad jednom bude Božja volja
da sa drugim zamjenim taj svijet
daj da k svetim u raj tada dođem
s njima budem po sve vijeke svet. Amen.

Kontakt info

HKUD "STOLAC" Stolac
Zrinsko-Frankopanska bb
88360 Stolac

 +387 (0)36 853 005

 +387 (0)36 853 005

 info@hkud-stolac.com

"Stolac grad svetog Ilije, u njemu mi najmilije,
Stolac grad volim ja, sve dok teče Bregava!"